Participacija mladih u Norveškoj - od savjeta mladih do Utoye

O AKTIVNOSTI

Ja sam Dora Maravić, a moje te ime vjerojatno asocira na onu novinarku iz Poreča. Da, ta sam! Ustvari, ja sam iz Trogira a većinu svog mladenačkog života volim provoditi u Poreču kao dio novinarske IPL ekipe projekta Hrvatskog školskog sportskog saveza, ali ni to mi nije bilo dovoljno pa sam vrlo rado znatiželjna i željna novih izazova, prihvatila ulogu predsjednice Savjeta mladih Grada Trogira. I ta me moja, kako kažu, ambicioznost odnijela dalje. U suradnji sa Info zonom (naša Antonia Kuzmanić), Udrugom Delta iz Rijeke (Sara Sušanj), članicom SMGP - čitaj Savjeta mladih - Grada Pazina (Ana Brubnjak), predsjednikom SMG Osijeka (Saša Milaković od milja Šaša) i djelatnicima Udruge gradova u Republici Hrvatskoj (Lucija Jusup i Mario Žuliček) pozvana sam na Studijski posjet norveškom savjetu mladih gdje sam (ili se barem nadam) štošta i naučila. 

Savjeti mladih kao mjesto participacije mladih: Hrvatska vs. Norveška

Sve je započelo u srijedu 26. travnja, kada sam sunce zamijenila snijegom. I ne, Hrvatska se delegacija nije u potpunosti međusobno poznavala niti smo svi bili iz istih krajeva ali, mogu reći, vrlo brzo smo kliknuli. Antonii i meni prvi je dan proletio u putovanju dok je ostatku proletio u zabavi i upoznavanju prvog grada u kojem smo odsjeli (mijenjali smo tri hotela i ne bunim se) i njegovih domaćina, koji su već bili gosti u Hrvatskoj na jednoj od konferencija savjeta mladih.

Uslijedio je četvrtak u kojem smo polovicu dana proveli gostujući u vijećnici grada Mandala gdje su nam primjere dobre prakse prikazali domaćini, a kako bismo bolje razumjeli funkciju ovog savjetodavnog tijela, razgovorom razmijenili smo različita iskustva i neka zajedno sa sobom spremili u kofer tako da sigurno doputuju i djeluju u Lijepoj našoj.

Već sam prvoga dana stekla i više no pozitivan dojam kako o organizaciji, tako i o cijeloj zemlji Norveškoj. Osim dojmova, stekla sam i nova poznanstva koja ću zauvijek čuvati u mislima. Za kraj dana uputili smo se u srce Norveške. Oslo. Velegrad sa nešto boljom rasvjetom od one u Osijeku i tamo se divili svim građevinama dotaknutim umovima najvećih arhitekata, a najviše nas je oduševila Opera neopisiva pogleda… Sve smo zapečatili odlaskom u obližnji fast food gdje smo skoro pa i počeli pričati norveški jer engleski je jezik tamo poput Hajduka u HNL-u. Ide, ali ne ide. Šalu na stranu jer sada to zaista tako treba biti. 

Kada tragedija preraste u empatiju i zajedništvo 

Već je petak i hrvatska se delegacija uputila upoznati ostatak savjeta mladih s kojima će provesti dan na otoku emocija - Utøyi. Dočekalo nas je mnoštvo nasmijanih mladih i njihovih raspoloženih voditelja koji su nas “razbudili” igrama upoznavanja. Ne dajte se smesti, nismo ni mi uvijek ozbiljni, ali osmjeh s lica na neko vrijeme izbrisao nam je posjet otoku, ali nas i učinio da se osjećamo počašćenima jer je čast njegovu posjetu pripala upravo nama. Bolnu prošlost neizbrisiva traga koju ostavlja iza sebe, prenio je na svakoga tko je onuda prošao, sve to proživio ili tek čuo za njega. Otok je to emocija na kojem mladi danas ponovno uče. Uče kako uspjeti u području koje su odabrali kao svoj trenutni put, i uče kako biti hrabri baš kao što su to njihovi, a i moji vršnjaci bili onda kada je postojati bilo najteže. 

Četrnaestogodišnja je najmlađa bila žrtva, a preostaje samo jedno pitanje - tko to ima (odnosno nema) takvu dušu da smakne mladost i jednom zauvijek utiša zvuk dječje sreće sa Utøye te ne tako davne 2011. godine.

Neizgovorene riječi, riječi suviše teške u trenutku, utisnuli smo u “oblak riječi” i tako djelić sebe ostavili njima. Nakon te divne geste održale su se prezentacije kojima je svaki savjet mladih predstavio svoj rad, a nas je predstavljala naša kvarnerska Sara Sušanj (sine ljubi Dora trogirska). I tako je to bila naša posljednja stanica izuzev one na kojoj smo još u četiri ujutro idućega dana čekali na vlak.  

Svoje nezaboravno skandinavsko iskustvo, prijatelje, stečeno znanje i zadani vrtlog emocija zahvalno ću  pripisati svojemu dream teamu - Antonii, Sari, Sanji, Mariu, Šaši i Ani kao i domaćinima ! Iako se još uvijek nisam odlučila između crvene i plave (neke naše interne fore), i dalje se veselim novim susretima i zajedničkom otkrivanju nekih novih europskih i svjetskih zemalja kroz projekte!

 Piše: Dora Maravić

Projekt „Savjeti mladih – kako dalje?“ je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EGP grantova.