O AKTIVNOSTI

Danas, 15. siječnja, obilježavamo Međunarodni dan vjerskih sloboda, a ja sam se odlučila pozabaviti pitanjem postoji li veza vjere i volontiranja. U tu svrhu prikupila sam rezultate nekih istraživanja, koja su pružila neke odgovore, kao i nova pitanja.

Volontiranje je dobrovoljno ulaganje osobnog znanja, vještina, vremena i truda u obavljanje aktivnosti koje imaju za cilj održavanje ili povećavanje dobrobiti neke osobe ili društva, bez traženja novčane naknade ili drugog oblika imovinske koristi.

Volontiranje je sve više prepoznato kao važna aktivnost koja doprinosi razvoju i napretku svakog društva. Ne bi li se pronašao odgovor na vječno pitanje kako uključiti što više ljudi u volonterske aktivnosti sve se češće provode istraživanja značajki i okolnosti koje su povezane s većim volonterskim angažmanom.

Jedna od takvih značajki je i religioznost: snažnija vjerska uvjerenja i češći odlasci u mjesta štovanja povećavaju vjerojatnost i sate volonterskog rada. Yeung je u svom istraživanju ispitala Fince, a rezultati pokazuju da vjernici koji idu u crkvu češće volontiraju u organizaciji crkve nego neke druge organizacije.  Također, istraživanje Johnstona pokazalo je kako su osobe koje volontiraju u crkvi posebno ustrajne, tj. da volontiraju svoj cijeli život. Johnston napominje kako crkva tako može služiti kao svojevrsna odskočna daska u svijet volontiranja, bez obzira na ostale osobine potencijalnog volontera.

Istraživanje Merina pokazalo je pak da poznavanje religioznih volontera dovodi do pojačane motivacije za volontiranje kod njihovih bližnjih, bili oni religiozni ili ne. Još jedno istraživanje, autora Lim i MacGregor, pokazalo je da ateisti koji se druže s vjernicima više volontiraju od ateista koji nemaju prijatelje vjernike.

Što se nalazi u pozadini ovakvih nalaza? Što to religiozne ljude potiče na volontiranje?

Hustinx i suradnici istraživali su može li se veza vjere i volontiranja objasniti altruizmom, tj. da li religiozni ljudi nesebično pomažu zbog nesebične i iskrene ljubavi prema drugima. Rezultati upućuju na odgovor kako to nije slučaj, budući da religioznost i altruizam nisu značajno povezani. Štoviše, neki od podataka ukazuju na to da su ljudi s više religioznih uvjerenja zapravo manje altruistični od drugih!

Motivacija za volontiranje može proizaći i iz same čovjekove socijalne okoline. Istraživači Son i Wilson snažnu vezu religije i volontiranja pripisuju upravo socijalizaciji: crkva u pojedincima razvija ponašanja i stavove koji potiču volontiranje. Nadalje, postavlja se pitanje postoji li razlika u volontiranju s obzirom na vjeru u kojoj je osoba odrastala. Hill i Dulk radili su istraživanje među katolicima, protestantima i ateistima, a rezultati su pokazali kako najviše volontiraju osobe odrasle u protestantskom okruženju. Caputo se usmjerio na istraživanje roditeljske uloge u volontiranju i aktivizmu: dok su djeca visoko školovanih roditelja koji volontiraju motivirana i za volontiranje i za aktivizam, djeca religioznih roditelja motivirana su za volontiranje, no ne i za aktivizam.

Prije donošenja zaključaka, važno je uzeti u obzir da mnoga istraživanja veze religije i volontiranja pate od različitih nedostataka, što onemogućuje da njihove rezultate generaliziramo na sve ljude. Galen ističe kako je gotovo nemoguće pronaći valjanu mjeru religioznosti neke osobe: možemo li to zaista mjeriti vremenom provedenim u crkvi, kako neka istraživanja rade?

Von Essen i suradnici ističu da vjera dobročinstvo prema drugima definira kao služenje Bogu. S obzirom na to, da li je volontiranje motivirano vjerom zaista volontiranje, ili samo obavljanje nečije vjerske dužnosti? Bez obzira na odgovor, zaista postoji veza volonterstva i vjere, a na budućim istraživanjima je da tu vezu pojasne.

                                                                                       Maša Cek

Ovaj članak nastao je u sklopu projekta "VOLLUMEN - širenje mreže školskog volontiranja" koji provodimo zajedno s partnerima Udrugom SMART, Prvom riječkom hrvatskom gimnazijom i Osnovnom školom Vežica. Projekt se provodi u sklopu operativnog programa „Učinkoviti ljudski potencijali“ 2014. – 2020.te su sredstva za provebu osigurana iz Europskog socijalnog fonda u okviru natječaja „Podrška organizatorima volontiranja za unaprjeđenje menadžmenta volontera i provedbu volonterskih programa“.

Korištena literatura:

Caputo, R.K. (2008). Religious Capital and Intergenerational Transmission of Volunteering as Correlates of Civic Engagement. Nonprofit and Voluntary Sector Quarterly, 38, 983 – 1002.

Galen, L. W. (2012). Does religious belief promote prosociality? A critical examination. Psychological Bulletin, 138, 876-906.

Hill, J. P. i den Dulk, K. R. (2013). Religion, Volunteering, and Educational Setting: The Effect of Youth Schooling Type on Civic Engagement. Journal for the Scientific Study of Religion, 52, 179–197.

Hustinx L., Van Rossem R., Handy F., Cnaan R. (2015). A Cross-National Examination of the Motivation to Volunteer. U: Hustinx L., von Essen J., Haers J., Mels S. (Ur.) Religion and Volunteering: complex, contested and ambiguous relationships. Berlin: Springer

Johnston, J. B. (2013), Religion and Volunteering Over the Adult Life Course. Journal for the Scientific Study of Religion, 52, 733–752.

Lim, C. i MacGregor, C.A. (2012). Religion and Volunteering in Context: Disentangling the Contextual Effects of Religion on Voluntary Behavior. American Sociological Review, 77, 747 – 779.

Merino, S.M. (2013). Religious Social Networks and Volunteering: Examining Recruitment via Close Ties. Preuzeto sa: https://doi.org/10.1007/s13644-013-0113-6

Son, J. and Wilson, J. (2011), Generativity and Volunteering. Sociological Forum, 26, 644–667.

Von Essen, J., Hustinx, L., Haers, J. i Mels, S. (2015). Religion and volunteering : complex, contested and ambiguous relationships. U L. Hustinx, J. Von Essen, J. Haers, & S. Mels (Ur.), Religion and volunteering : complex, contested and ambiguous relationships. Berlin: Springer.

Yeung, A.B. (2004). An Intricate Triangle – Religiosity, Volunteering, and Social Capital: The European Perspective, the Case of Finland. Nonprofit and Voluntary Sector Quarterly, 33, 401-422.